< To bi značilo da su tvoje noge dovoljno jake, i mislim da bi našle način da hodaju čvrsto po pijesku, iako bi povremeno tonule. Sjećaš li se jedne prilike, kada si bila dijete, pa si tonula u mokrom pijesku na obali. Tada nisi tek bila prohodala, već si uveliko hodala, imala si čvrste noge. Vukla si noge u panici, i mislila si da si upala u živo blato kao ono koje si vidjela u onom filmu Never Ending Story, kada se konj Artax udavi u Močvari Tuge. Pa ga dječak prvo ohrabruje riječima ljubavi a kada vidi da on ipak tone sve dublje kreće da ga vrjeđa i kaže mu da je glupi konj.
> Da sjećam se te situacije, a sjećam se i scene iz filma. Ali se ne mogu sjetiti kako sam se tada izvukla iz tvoje zavrzlame.
spiritualni aktivizam
Wild Geese
You do not have to be good.
You do not have to walk on your knees
for a hundred miles through the desert, repenting.
You only have to let the soft animal of your body
love what it loves.
Tell me about despair, yours, and I will tell you mine.
Meanwhile the world goes on.
Meanwhile the sun and the clear pebbles of the rain
are moving across the landscapes,
over the prairies and the deep trees,
the mountains and the rivers.
Meanwhile the wild geese, high in the clean blue air,
are heading home again.
Whoever you are, no matter how lonely,
the world offers itself to your imagination,
calls to you like the wild geese, harsh and exciting –
over and over announcing your place
in the family of things.
Mary Oliver 💚
“It is always the case: if your tooth hurts, your tongue keeps going there. You are always conscious of a wound.”
― Ingmar Bergman
Balkan Woman Skills
I onda, kada budem srela neku ženu
koja prolazi kroz isto što sam i ja,
i kada osjetim njenu tugu cijelim svojim bićem,
i primijetim u njenim očima očaj da bude zagrljena bez riječi,
potapšaću je po ramenu, nasmiješiću se grčevito
i reći joj:
Ne brini, proći će. Samo se zaokupi se nečim i izoluj se negdje gdje te niko ne može naći. Budi sama, posveti se sebi... Radi na sebi! Ovo je tvoje vrijeme, tvojih pet minuta. Niko ne zna bolje od tebe kako treba da prođeš kroz ovaj period.
A u mislima ću zamišljati kako je okružena ženama svih uzrasta, i kako se u zagrljaju njišu u planini pored vatre.
Mislim da se mi ljudi više plašimo bola nego smrti.
Plašimo se ljubavi isto koliko se plašimo bola.
Ovi koji “vole” bol to je da bi mogli da ga kontrolišu.
Da bi osjetili i ljubav i bol moramo se otvoriti u potpunosti.
A to je mnogo strašno.
Bolje je biti mrtav.
> Da li je bol uzrokovan iluzijom?
Kako da znam da si stvarno postojala iako te nisam u stvarnosti upoznala? Znam sigurno da sam te osjećala cijelim svojim bićem. Da li onda ne vjerovati svom osjećaju? Da li je moj osjećaj ljubavi lažan? Ako jeste šta je to što sam osjetila onda, želja?
Ako nije lažan taj osjećaj onda znači da je ljubav osjećaj koji ne pripada stvarnosti? Ili je stvarnost napravljena od onoga sto osjećamo?
Putanja ispred mene se polako suzila sve dok se nije pretvorila u jednu pravu crnu liniju. Pratila sam tu liniju pogledom uporno, iako su me sa obje strane udarale ljubičasti bljeskovi munja.
Haste only makes waste
cuz when you kill me inside, that’s when I come alive.
And I'm dancin' until I'm dead
Yeah, I'll keep on dancin' until I'm dead (dead)
I'll dance until I'm deaaaaaaaaaaaaaaaaaaaad ...
❤️🔥 The dead song, Lady Gaga
Hodala sam uzurbano i gledala pravo. Vjetar je bio blag i topao. Krenula sam da se penjem uzbrdo ali sam odjednom osjetila cudnu težinu u nogama. Stala sam i pogledala dolje, stopala su mi bila prekrivena pijeskom. Zašto sam uopšte krenula ovim putem – pitala sam se. Vjetar je postajao sve jači i topliji, pekao mi je lice i oči. Prekrila sam lice šakama i boreći se sa vjetrom nekoliko puta spustila pogled na stopala, da bih shvatila da se sada pijesak podigao skoro do koljena. Moje tijelo se klatilo naprijed-nazad brzinom vjetra, i to me natjeralo da se spustim u sjedeći položaj, prekrivajući glavu rukama. Osjetila sam vrelinu kako mi probija kozu i zemlju kako se polako pomjera na drugu stranu obale.
Bistro plavo nebo se proširilo iznad mene ali sunca kao da nema. Svakako osjećam njegovu toplinu ali ne znam iz kog ugla dolazi. Nastavljam da gledam gore radoznalo. Osjećam kao da jedva čeka da mi nešto kaže. Nastavljam pa zastanem jos jednom ne sklanajjući pogled, u nadi da ću ipak dobiti neki odgovor, a za to vrijeme plaventilo neba kao da mi daje neki osjećaj nade, promjene, jasnog novog početka. Pomislim kako bi trebala da dišem duboko nekoliko puta da bih dobro uhvatila ovaj nedvosmisleni zrak. I dok tako dišem osjećam neki nepoznati miris kako nadolazi. Svakim mojim udahom i izdahom postaje intenzivniji. Miris je za mene nepoznat. Nije ružan ali ga se pomalo plašim.